Stjepan Radić (1871- 1928)
Hrvatski
političar
Stjepan
Radić
je
rođen
u
mjestu
Trebarjevo
Desno
u
11.
lipnja
1871.
U
obitelji
kolara
Imbre
Radića
bilo
je
11
djece,
a
sam
Stjepan
bio
je
deveto
po
redu
dijete.
Majka
(rođ.
Posilović)
bila
je
pametna
i
hrabra
žena.
Kao
mladu
djevojku
seoski
starješina
htio
ju
je
udraditi
batinom
jer
je
prekasno
došla
raditi.
Ona
je
starješini
batinu
istrgla
iz
ruku
i
potrgala.
Zbog
toga
je
osuđena
na
devet
dana
zatvora.
Nakon
izlaska
iz
zatvora
uputila
se
banu
Mažuraniću
koju
ju
je
primio
i
saslušao
te
nakon
toga
seoskog
starješinu
raziješio
dužnosti.
No,
tu
njezinoj
hrabrosti
i
odlučnosti
nije
bio
kraj
jer
je
jednom
prilikom
otišla
u
Beč
kada
bi
pred
carem
Franjom
Josipom
I
zatražila
da
njezin
najstariji
sin
Andrija
bude
pušten
iz
vojske
i
pomogne
ocu
prehranjivati
mnogobrojnu
obitelj.
Javno
se
suprostavila
i
zagrebačkom
velikom
županu
Stjepanu
Kovačeviću
prilikom
njegova
posjeta
martinskoveškoj
župi,
između
ostalog,
upitavši
ga
kako
je
u
Hrvatskom
Saboru
mogao
reći
da
ima
dvije
domovine
-
Ugarsku
i
Hrvatsku,
"kada
je
domovina
isto
što
i
mati,
a
svaki čovjek može imati samo jednu mater".
Mladi
Stjepan
osnovnu
je
školu
pohađao
u
susjednom,
tri
kilometra
udaljenom,
selu
Martinska
Ves.
Roditelji
nisu
bili
za
to
da
nastavi
školovanje
i
upiše
gimnaziju
u
Zagrebu
jer
je
od
rođenja
bio
kratkovidan.
Ipak
silno
se
želio
školovati
te
je
nagovorio
tri
godine
starijeg
brata
Antu
da
mu
pomogne
u
toj
nakani.
Tako
je
Ante
mlađem
bratu
prvu
godinu
školovanja plaćao stan, a Zagrebačko društvo čovječnosti davalo mu je objed u pučkoj kuhinji.
Na
temelji
odličnih
ocjena
i
uzornog
vladanja
zagrebačko
Nabiskupsko
sirotiše
ponudilo
je
mladom
Radiću
smještaj.
No,
uskoro
je
došao
u
sukob
s
voditeljem
sirotišta
koji
je
tjerao
mlađe
učenike
da
starijima
čiste
cipele,
a
na
što
je
Radić
rekao
da
hoće
ukoliko
ih
zamole.
Zbog
toga
mu
je
voditelj
udario
šamar,
a
mladi
Radić
vratio
mu
je
istom
mjerom.
Stvar
je
došla
do
ravnatelja
sirotiša
Krapca
koji
je
smijenio
voditelja,
a
budućeg
narodnog
tribuna
predložio
nabiskupu
Mihaloviću
za
otpust
iz
sirotiša
na
temelju
svjedodžbe
okuliste
Jakopovića
prema
kojem
je
Radić
imao
za
2-
3 godine oslijepiti. Nadbiskup nije uvažio sugestiju ravnatelja i Radić je nastavio školovanje.
Nakon
završene
treće
godine
gimnazijskog
školovanja
(1886.)
odlučio
je
putovati.
Na
put
je
krenuo
sam
iz
Zagreba
do
Koprivnice
te
potom
Podravinom
i
Podunavljem
do
Zemuna
i
Beograda.
Vraćao
se
Posavinom
te
preko
Siska
u
Zagreb.
O
svom
putovanju
vodio
je
dnevnik
u
koji
je
bilježio
"što
narod
misli
o
gospodi
i
o
vladi
i
kakvo
je
seljačko
gospodarstvo u kojem kraju, kakve su škole i putovi". Tada je odlučio posvetiti se politici.
Otac
je
šuteći
pristao,
a
majka
je
bila
oduševljena
savjetovavši
ga,
između
ostalog,
da
neka
"ne
bude
ni
pop
ni
fiškal,
jer
da
fiškal
mora
iz
pravoga
načiniti
krivoga,
i
obratno,
a
popov
džep
nema
dna".
Poslije
praznika
nastavio
je
školovanje,
ali
slijedile
su
nove
nevolje.
Ovaj
puta
s
razrednikom
koji
je
znao
tući
učenike,
a
mladi
Radić
smatrao
je
svojom dužnošću braniti ih.
Stvar
je
opet
došla
pred
ravnatelja
koji
mu
je
priznao
da
ima
pravo,
ali
i
savjetovao
da
napusti
zagrebačku
gimnaziju.
Stoga
je
školovanje
nastavio
u
rakovačkoj
Realnoj
gimnaziji
(okolica
Karlovca).
Nakon
godine
dana
vratio
se
u
Zagreb
jer su uvjeti u rakovačkoj gimnaziji bili gori od onih u zagrebačkoj.
Nakon
završenog
petog
razreda
gimnazije
odlučio
se
na
novo
putovanje.
Ovaj
puta
proputovao
je
Štajersku,
Korušku,
najveći dio Kranjske, Gradišku i Goricu te se preko Trsta i Hrvatskog primorja vratio u Zagreb.
Polovicom
travnja
1888.
ban
Khuen-Hedervary
ukino
je
hrvatsku
operu
što
je
Radića
posebno
ogorčilo
te
je
odlučio
nekako
iskazati
svoj
revolt.
Iste
godine
(30.
travnja)
posljednji
se
put
prikazivala
opera
Ivana
Zajca
Nikola
Zrinjski
i
u
jednom
dijelu
trećeg
čina
paša
Sokolović
nudi
Zrinskom
hrvatsku
krunu
u
sultanovo
ime
ako
mu
preda
Siget,
a
Zrinski
odgovara:
"Hrvatima
ne
treba
kralja,
Hrvatima
ban
je
kralj!"
Nakon
tog
prizora
Radić
ustaje
i
tri
puta
glasno
viče:
"Slava
Zrinjskom,
dolje
tiran
Hedervary!"
Potom
je
uhapšen
i
priveden
na
saslušanje
gdje
mu
je
rečeno
da
će
biti
pušten
ukoliko
izjavi
da
je
to
kazao
u
oduševljenju
predstavom.
On
je
to
odbio
učiniti
te
je
ostao
u
pritvoru
da
bi
potom
bio
izveden
pred
sud.
Na
kraju
sudskog
procesa
isključen
iz
svih
srednjih
škola
i
dosuđen
mu
je
izgon
iz
Zagreba.
Kako nije mogao biti u Zagrebu vratio se kući gdje je proboravio oko godinu dana.
U
tih
godinu
dana
radio
je
sve
seljačke
poslove
i
učio
za
maturu.
U
jesen
1890.,
zahvaljujući
pomoći
prijatelja,
uspio
je
isposlovati odobrenje za polaganje mature koju je položio 1891. na Realnoj gimnaziji u Rakovici.
Poslije
položene
mature
odlučio
se
na
novo
putovanje.
Ovaj
puta
je
krenuo
preko
Like
u
Dalmaciju
došavši
do
Obrovca
i
potom
do
Metkovića.
Odatle
je
pošao
u
Mostar
gdje
su
ga
neki
Srbi,
pred
kojima
je
govorio
s
velikim
oduševljenjem
o
izložbi
Gospodarskog
društva
u
Zagrebu,
prijavili
da
širi
hrvatsku
propagandu.
Zbog
toga
je
nakratko
opet
završio
u
zatvoru
te
je
osuđen
na
izgon
iz
Bosne
i
Hercegovine.
Pod
redarstvenom
pratnjom
vratio
se
parobrodom u Rijeku odakle je proputovao taj dio Hrvatskog primorja i Gorskog Kotara.
Na
zagrebački
Pravni
fakultet
upisuje
se
1891.
Dvije
godine
kasnije
isključen
je
s
fakulteta
zbog
javnog
napada
na
bana
Khuen-Hedervarya
u
Sisku
(23.
srpnja
1893)
na
proslavi
tristogodišnjice
pobjede
bana
Tome
Bakača.
Prije
proslave
dogovoreno
da
se
ne
drže
zdravice
pojedinim
osobama,
ali
je
mađaronski
načelnik
Fabac
nazdravio
Khuen-
Hedervaryju.
Na
što
je
Radić
prosvjedovao
riječima:
"Mi
ovdje
slavimo
tristogodišnjicu
pobjede
hrvatskoga
bana,
a
ne
slavimo
desetogodišnjice
pašovanja
madžarskoga
husara,
koji
se
sam
u
Saboru
nazvao
tim
imenom
i
još
rekao
da
se
ponosi
tim
nazivom."
U
jesen
iste
godine
osuđen
je
na
četiri
mjeseca
strogog
zatvora
i
isključen
s
fakulteta.
Vrijeme
provedeno
u
zatvoru
iskoristio
je
za
učenje
češkog
jezika,
a
nakon
puštanja
iz
zatvora
uputio
se
u
Prag.
Tu
u
akademskom
društvu
Slavija
drži
tečajeve
hrvatskog
i
ruskog
jezika.
Koncem
1894.
upoznao
je
na
jednom
izletu
svoju
buduću
suprugu,
maturanticu
učiteljske
škole.
S
njoom
se
vjenčao
u
Pragu
1898.
U
jesen
iste
godine
isključen
je
s
praškog
sveučilišta
zbog
sukoba
s
jednom
policajcem,
a
povod
sukobu
bilo
je
raspuštanje
studentske
skupštine
zbog
toga što je jednom od govornika previše pljeskalo.
U
jesen
1895.
grupa
hrvatskih
studenata,
među
kojima
i
Stjepan
Radić,
organiziraju
javno
spaljivanje
mađarske
zastave
u
Zagrebu.
Radića
je
dopao
zadatak
da
zadrži
zapovjednika
redarstva
Jovanovića.
Studeni
su
uhvaćeni,
među
kojima
i
Radić
te
19.
studenog
1895.
osuđeni.
U
zatvoru
je
ostao
do
15.
svibnja
naredne
godine,
ali
mu
je
onemogućen
daljni
studij
na
području
Austro-Ugarske.
Zato
odlučuje
otputovati
u
Rusiju
gdje
se
spremala
krunidba
cara
Nikole
II.
No,
putem
je
skrenuo
u
istočnu
Moravsku
da
se
na
jednoj
želježničkoj
stanici
vidi
sa
svojom
zaručnicom,
tada
učiteljicom
u
jednom
gorskom
moravskom
seocetu.
Zbog
toga
je
zakasnio
na
krunidbu
gdje
je
došlo
do komešanja gomile te je smrtno stradalo oko 10 tisuća ljudi, a teško je ranjeno još i više.
Saznavši
da
u
Parizu
postoji
Slobodna
škola
političkih
znanosti
odlučuje
otići
u
Francusku.
Krajem
siječnja
1897.
dolazi
u
Pariz
i
u
jesen
iste
godine
upisuje
se
na
spomenutu
političku
školu.
Naredne
godine
doznaje
da
je
njegova
zaručnica
dobila
posao
učiteljice
u
Pragu,
odakle
je
i
bila
rodom.
Bojeći
se
da
će
njezina
rodbina
biti
protiv
njihove
veze
zbog
odlučuje
se
vjenačni
s
njom
u
Pragu
(23.
rujna
1898.).
Iz
Češke
sa
suprugom
dolazi
u
svoj
rodni
zavičaj
gdje
baš
nije
dočekan
s
oduševljenjem
jer
su
se
rodbina
i
prijatelji
bojali
da
će
nekom
od
njih
pasti
na
teret
jer
niti
je
svršio
škole
niti
imao
kakvo
zaposlenje.
Zato
čvrsto
odlučuje
dovršiti
školovanje
u
Parizu
i
1899.
putuje
u
Pariz
sa
suprugom. Živjeći u oskudici, a počesto i gladan, u pet mjeseci završava akademsko školovanje.
Po
završetku
školovanja
dolazi
u
Prag
(1899.).
Tu
stanuje
u
susjedstvu
budućeg
predsjednika
Čehoslovačke
Massaryka,
tada
sveučilišnog
profesora
i
s
njim
se
sprijateljuje.
Piše
brojnim
češkim
listovima,
a
jedno
je
vrijeme
i
član
redakcije
tjednika
Samostalnost
u
kojem
se
bavi
vanjskom
politikom.
Osim
u
novinama
piše
i
nekoliko
knjiga
na
češkom
jeziku
(Suvremena
Hrvatska,
Slobodna
škola
političkih
znanosti
u
Parizu,
Južni
Slaveni,
Razmišljaji
iz
međunarodne
politike).
U
tome
je
toliko
uspješan
da
ga
je
najstarije
češko
književno
društvo
Svatobor
priznalo
za
češkog
književnika.
Kada
je
počeo
pisati
za
časopis
Radikalni
listy
od
redarstva
dobiva
nalog
da
smjesta
napusti
Prag
i
austrijsku
polovicu
Austro-Ugarske.
Odlučuje
otići
u
Zemun
gdje
je
bio
balkanski
dopisnik
za
neke
češke,
francuske
i
ruske
listove.
U
Zemunu
boravi
oko
godinu
i
pol
dana.
U
Beograd
odlazi
rijetko
jer
teško
dobiva
dozvolu
za
prijelaz,
ali
sklapa
kontakte
sa
srbijanskim
političarima
i
tiska
članke
u
Srpskom
književnom
glasniku.
Vladajući
srbijanski
političari
nagovaraju
da
stupi
u
srbijansku
diplomatsku
službu,
ali
on
to
odbija.
U
Zemunu
piše
knjižicu
Kako
ćemo
iz
našeg
zla
u
dobro
koje
se
smatra
jezgrom
socijalnog
programa
budućeg
HSS-a.
Knjižicu
je
dao
tiskati
o
svom
trošku,
a
ubrzo
po
objavljivanju bila je zaplijenjena.
Početkom
1901.
seli
se
u
selo
Konačnica
kraj
Daruvara.
Tu
provodi
nekoliko
mjeseci
u
velikoj
oskudici.
Jedno
je
vrijeme
prije
izbora
i
zatvoren
jer
je
u
nekim
većim
podravskim
selima
seljacima
savjetovao
da
glasuju
za
oporbu.
Nakon izbora Hrvatska ujedinjena opozicija izabire ga za svog tajnika (polovicom 1902.) i on se seli u Zagreb.
Od
1902.
živi
u
Zagrebu
i
radi
kao
sekretar
Hrvatske
ujedinjene
opozicije.
Iste
godine
objavljuje
knjigu
Hrvati
i
Srbi
u
kojoj
govori
o
međusobnim
odnosima.
Između
ostalog
u
knjizi
je
napisao
i
ove
retke:
"Tim
sramotnim
pojavama
izvor
je
baš
u
tome,
što
se
misli,
da
se
borba
ima
voditi
do
istrage
(uništenja)
vaše
ili
naše,
a
sve,
gle,
oko
nas
svjedoči,
da
se
ta
borba
vodi
do
istrage
vaše
i
naše...
Zdrav
razum
svakog
našeg
seljanina,
kojega
još
ne
otrovasmo
svojom
'politikom'
sudit
će
o
ovoj
borbi
'do
istrage
vaše
ili
naše'
kao
o
najstrašnijem
zločinstvu,
kao
o
pravom
narodnom
izdajstvu...
danas
samo
kretenski
um
ili
zločinačka
duša
može
propovijedati
srednjovječnu
razornu
plemensku
mržnju...
treba
što
prije
pokazati,
da
ipak
nismo
tako
besvijesna
masa,
da
bi
se
u
nas
do
vijeke
mogao
štrcati
tuđinski
otrov razdora i mržnje, da već jednom hoćemo i možemo biti narod bilo to s dva, pa i više ravnopravnih imena."
U
jesen
1902.
objavljuje
knjižicu
Najjača
stranka
u
Hrvatskoj
u
kojoj
iznosi
mišljenje
da
je
najjača
stranka
hrvatsko
seljaštvo
kojeg
treba
organizirati
kako
bi
imao
i
stvarni
politički
utjecaj.
Kao
i
knjižica
Kako
ćemo
iz
našeg
zla
u
dobro
i
ova
knjižica
je
zaplijenjena.
U
jesen
1902.
ponovno
počinje
tiskati
mjesečnik
Hrvatska
misao,
a
ujedno
je
i
glavni
urednik
lista.
Prva
tri
dana
rujna
1902.
u
Zagrebu
izbijaju
protusrpski
prosvjedi
izazvani
člankom
u
zagrebačkom
listu
Srbobran,
pretiskanom
iz
beogradskog
lista
Srpski
književni
glasnik
pod
naslovom
Rat
do
istrage
(uništenja).
Radić
je
gledao
iz
svog
stana
kako
je
razbija
trgovina
jednog
Srbina.
Kada
se
razbijanje
drugog
dana
nastavilo
Radić
je
izašao
pred
narod
i
održao
kratak
govor:
"Naši
nam
Srbi,
doduše,
svojim
prkosom
i
svojim
madžaronstvom
dosta
smetaju,
ali
oni
su
naša
braća
i
zato
nije
čovječno,
ni
politički
mudro,
protiv
njih
ovako
postupati.
Mađari,
naprotiv,
s
kojima
imamo
državnopravni
ugovor,
po
kojemu
u
Hrvatskoj
ima
vladati
samo
hrvatski
jezik
i
vijoriti
se
samo
hrvatska
zastava,
krše
taj ugovor i žele učiniti od nas Hrvata svoje roblje.
Ako,
dakle,
hoćete
protestirati
protiv
bezakonja
i
nasilja,
ima
dosta
prilike,
na
primjer
na
državnom
kolodvoru,
gdje
su
sve
sami
protuzakoniti
mađarski
natpisi.
Vi,
koliko
vas
ima,
možete
igrajući
se
skinuti
sve
one
protuzakonite
napise,
metnuti
ih
u
škrinju
i
poslati
u
Peštu
Kossuthu
i
Tiszi
da
ih
sebi
objese
na
nos."
U
prvi
mah
masa
je
htjela
nasrnuti
na
Radića,
ali
su
zatim
neki
mladići
ipak
uspjeli
spriječiti
napad.
Razjarena
masa
potom
je
otišla
na
željeznički
kolodvor
skinuti
mađarske
natpise.
Zbog
ovog
govora
Radić
je
uhićen
i
nakon
jednomjesečne
istrage
osuđen
na
šest
mjeseci
tamnice.
S
bratom
Antunom
1904.
osniva
HPSS
(Hrvatska
pučka
seljačka
stranka).
Ta
stranka
na
izborima
za
Hrvatski
Sabor
(1908.)
dobiva
devet
mandata.
Radić
je
izabran
kao
zastupnik
u
Hrvatski
Sabor
u
izbornom
kotaru
Ludbreg.
Zanimljivo
je
kako
je
pronalazio
članove
svoje
stranke,
on
je
to
opisao
ovako:
"Ja
sam,
uz
ostalo,
spomenuo
da
sam,
putujući
hrvatskim
zemljama,
često
pitao
seosku
djecu
ima
li
u
njihovu
selu
takav
čovjek
koji
ni
kod
seoskoga
Židova
ne
pije,
niti
se
općinskoga
bilježnika
boji,
a
ufa
se
i
popu
prigovoriti,
koji,
nadalje,
dobro
gospodari
i
svačiju
djecu
voli.
Kad
su
mi
djeca
poslije
kratkog
vijećanja
otkrila
takva
čovjeka,
ja
bih
pošao
k
njemu
na
konak,
i
ako
sam
vidio
da
je
taj
čovjek
još
i
pismen,
da
je
prijatelj
škole
i
da
njegova
žena
jede
s
njime
za
stolom,
onda
sam
ga
zabilježio
kao
budućega
svoga
suosnivača
Seljačke
stranke."
Po
preporuci
prijatelja
Franje
Sodomke,
koji
mu
je
savjetovao
da
se
pored
pisanja
knjiga
bavi
i
njihovom
prodajom,
osniva
knjižaru
i
papirnicu
pod
nazivom
Slavenska
knjižara.
U
studenome
1991.
počinje
s
radom,
ali
to
se
poklopilo
s
iznenadnim
raspuštanjem
Hrvatskog
Sabora,
nakon
čega
Radića
uhićuje
policija
i
odvodi
ga
u
Osijek.
U
Osijeku
ostaje
do
kolovoza
1912.
kada
je
vraćen
u
Zagreb
i
uskoro
pušten
na
slobodu.
U
to
vrijeme
Radićeva
supruga
rađa
četvrto
njihovo
dijete
tako
da
jedno
vrijeme
knjižaru
vode
Radić
i
njegove
dvije
kćerke
-
12-godišnja
Milica
i
10-godišnja
Mira.
Potpuno
nevin
Radić
opet
završava
u
zatvoru
nakon
atentata
na
komesara
Cuvaja.
Optužen
je
za
umiješanost
u
atentat
za
kojeg
nije
ni
znao
da
će
biti
izveden
niti
je
poznavao
izvršitelja. Kako mu nisu mogli dokazati krivnju ponovno je na slobodi.
U
studenome
1918.
na
sjednici
Narodnog
vijeća
suprostavlja
se
centralističko-hegemonističkom
načinu
ujedinjenja
južnoslavenskih zemalja. Tada je izgovorio svoju čuvenu rečenicu: "Srljate kao guske u maglu."
U
veljači
1919.
obraća
se
Mirovnoj
konferenciji
u
Parizu
Memorandumom
u
kome
zahtijeva
za
hrvatski
narod
pravo
na
samodređenje
i
izražava
želju
da
Hrvatska
svojom
slobodnom
voljom
stupi
u
ravnopravnu
federativnu
zajednicu
sa
Srbijom i Crnom Gorom. Od ožujka 1919. do studenog 1920. ponovo je u zatvoru ili pod istragom.
Amnestiran
je
na
sam
dan
izbora
za
Konstituantu.
Sada
pod
imenom
Hrvatska
republikanska
seljačka
stranka
(HRSS)
Radićeva stranka na izborima dobiva 50 mandata i tako postaje najveća hrvatska politička stranka.
U srpnju 1923. putuje u London, Beč i Moskvu gdje svoju stranku učlanjuje u Seljačku Internacionalu.
Po povratku u Zagrebu u siječnju 1925. uhićen je i predan sudu. Pušten je tek nakon što je njegova stranka
(27.
ožujka
1925.)
dala
izjavu
u
beogradskoj
Narodnoj
skupštini
da
priznaje
monarhiju,
centralistički
Vidovdanski
ustav, postojeći državni poredak i to nakon što je HRSS promijenila ime u HSS (Hrvatska seljačka stranka).
Već u studenome (zbog nove orijentacije) Radić ulazi u Pašićevu vladu kao ministar prosvjete.
U
veljači
1927.
ponovo
je
u
oporbi
i
tada
sklapa
koaliciju
sa
Samostalnom
demokratskom
strankom
pod
vodstvom
Svetozara
Pribičevića.
Tako
nastaje
Seljačko-demokratska
koalicija
kojoj
je
Radić
bio
na
čelu.
Godinu
dana
kasnije
(1928.)
dobio
je
mandat
ali
nije
sastavio
vladu.
Velikosrpski
političari
uviđaju
da
im
Radić
postaje
opasan
politički
protivnik
te
organiziraju
atentat
na
Radića
i
hrvatske
zastupnike
u
Skupštini.
Hicima
iz
revolvera
dvorski
agent
i
zastupnik
Radikalne
stranke
Puniša
Račić
(20.
svibnja
1928.)
usmrćuje
zastupnike
HSS-a
Pavla
Radića
i
Đuru
Basaričeka. Stjepna Radić je smrtno ranjen i bitku za život gubi 8. kolovoza iste godine.
Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj, a sahrani su nazočile tisuće ljudi.
Njegova
nasilna
smrt
pretvorila
je
Stjepana
Radića
u
hrvatsku
političku
ikonu
u
borbi
za
prava
seljaka
i
radnika
te
slobodu hrvatskog naroda. Nakon njegove smrti broje političke opcije koristile su ga za svoje potrebe.
Tijekom
2.
svjetskog
rata
u
okviru
hrvatskog
partizanskog
pokreta
formirana
je
(1943.)
brigada
nazvana
po
Antunu
i
Stjepanu
Radiću.
Danas
se
portret
Stjepana
Radića
nalazi
na
novčanici
od
200
Kuna.
Također
brojne
ulice,
trgovi
i
udruge u hrvatskim mjestima nose ime Stjepana Radića ili braće Radić.
LIJEVA
Sprovod Stjepana Radića u kolovozu 1928.